Prva sloboda demokracije je ekonomska sloboda građana. Svrha ekonomske slobode je da država izgubi što manje resursa u organizaciji zajedničkog života građana, a građanima ostane što više resursa na raspolaganju.

Država otvara i održava bez naknade građanima po rođenju novčani račun s  pod-računima: (tekući i žiro računi građana se spajaju u jedan), račun za zdravstveno, mirovinsko, obrazovanje.
Ovaj sustav baratanja novcem je mnogo jeftiniji od postojećih načina transakcija putem banaka, a građanima ostavlja mnogo više novaca za javne usluge.

Nema potrebe za postojanjem tekućeg i žiro-računa istovremeno. Riječ je samo o tome da kod transakcija koje podliježu oporezivanju bude upisana šifra porezne transakcije pa porezna agencija može uredno kontrolirati. Prevelik je trošak sadašnjeg postojanja dva računa za građana, a i nepotreban društveni trošak.

Novčani račun služi za sve prihode i troškove građana te za pomoć države građanu i pomoć građana drugima.

Zdravstveni, mirovinski i račun za obrazovanje služe samo za plaćanje troškova javnih usluga prema zakonu, a za uplatu su obavezni poslodavci i to iz plaća/prihoda građana.
Ne postoji neto i bruto plaća.

Na zdravstveni račun država vraća novac koji se naplaćuje kao zdravstveno osiguranje za štetne artikle, cigarete i alkohol, temeljem “markica” na kraju kalendarske godine.

Na mirovinski račun država uplaćuje kamatu za kredit koje je uzela od građana umjesto od banaka. To je za državu jeftinije, a za građane povoljnije. Ako se država ne želi zaduživati građani putem burze države mogu posuđivati novac s mirovinskog računa nerizičnim poduzetnicima i građanima. Sustavom upravljaju vlasnici mirovinskih računa temeljem zakona i Liste nerizičnih poduzetnika.

Sa računa za obrazovanje plaća se školovanje vlastite djece. Ako djeca ne trebaju novac za školovanje, iznos sa računa se nakon punoljetnosti i izjave da se ne žele školovati dio vraća vlasniku računa na “ruke” čitaj novčani račun, a dio ide prema želji građana na račun zdravstva ili mirovinskog. Ako na računu nema novaca ili ga nema dovoljno država ga posuđuje, a studenti imaju obavezu vraćanja tijekom 40 godina od završetka studija ili prestanka studiranja.