Predsjednik vlade A. Plenković na sjednici 2022. je rekao da vjeruje da ćemo za nekoliko dana doći ispod 100.000 nezaposlenih te da mora priznati da se ne sjeća kad je to bilo zadnji put. Iznio je jednu činjenicu.
Pretpostavimo je je broj istinit, premda je poznato da anketna metoda određenja nezaposlenosti ne odgovara pojavnosti, a i statistička metoda određenja nezaposlenih nije pouzdana te da one ne obuhvaćaju sve nezaposlene te da je stvaran broj nezaposlenih veći.
Pripisuje li vlada/predsjednik iznoseći tu činjenicu sebi kao zaslugu za „malu” stopu nezaposlenosti i ima li opravdanih razloga za to?
Znaju li oni da je nužno u analizi o statističkom pokazatelju države promotriti više procesa koji utječu na jedan pokazatelj? Znaju li oni da je nepotpuna analiza pokazatelja sredstvo obmanjivanja građana?
Ako oba točna odgovora – ne znaju postavlja se pitanje njihove sposobnosti upravljanja državom.
Procesi koji smanjuju broj zaposlenih
Pogledajmo činjenice o procesima koji smanjuju broj nezaposlenih, a niti jedna nije utemeljena na konstruktivnim javnim politikama vlade za povećanje dobrobiti građana.
1. Od osamostaljenja broj stanovnika se smanjio za milijun, pa se je smanjio i radni kontingent.
2. Najmanje tristo pedeset tisuća građana se iselilo u zadnjih desetak godina.
3. Nepotrebno zapošljavanje u javnom sektoru na više desetaka tisuća radnih mjesta na teret privrede i javnog standarda građana djelomično su uzrokovale male mirovine, niske plaće dijela javnog sektora, ugroženog zdravstva, smanjenja konkurentnosti i razvojnog potencijala poduzetnlka.
4. Dobar i spontan tržišni proces je aktivacija građana u turizmu malih usluga (do30-tak ležaja) i najmovima nekretnina te njihovom potražnjom za uslugama u vezi toga koji je dove do povećanja broja zaposlenih.
Posljedice prva tri procesa
* Privreda (koju guši porezna i administrativna presija, ne činjenje vlade u zaštiti potrošača i poduzetnika, siromašna kupovna moć manjeg broja stanovnika, ekonomika malog obujma, inozemni utjecaji vlada i drugih aktera) prisiljena je „uvoziti” zaposlenike i tako rušiti svoju konkurentnost te utjecati na rast cijena.
* Građani trpe nedostatak usluga i veće cijene usluga i privatnog i javnog sektora.
* Proračun trpi velike gubitke.
Primjerice da je od 350 000 otišlih, 250 000 tisuća ostalo i bilo prihodovno sposobno s prosječnom neto plaćom od 6000 HRK:
– Doprinosi iz jedne plaće bi bili 2000 HRK, a gubitak proračuna s te osnove 500 milijuna kuna godišnje.
– Da od 6000 HRK 5000 HRK svakog od 250 000 prihodovno sposobnih građana ide u potrošnju, pa proračun gubi s osnova PDV-a 1, 25 milijardi HRK godišnje.
* Minimalni višak zaposlenih u javnom sektoru je 50.000 puta 100.000 (trošak plaće i radnog mjesta godišnje), a to je 5 milijardi HRK godišnje.
Dakle ukupno minimalno je riječ o oko sedam milijardi kuna gubitaka proračuna i nepotrebnog trošenja novca poreznih obveznika svake godine.
Loše objavljene javne politike, neobjavljene koje se provode i neartikulirane
Razumjeli li predsjednik vlade metodu upravljanja javnim politikama i što znači koja činjenica ili statistički pokazatelj i kakav utjecaj činjenica/pokazatelj imaju na javne politike i dobrobit građana?
Kakve suradnike ima: razumiju li oni to, ne žele mu reći ili mu se boje reći?
Odgovor je jednostavan i nalaze se u analizi ciljeva i sredstava javnih politika. I to;
– onih koje su objavljene i koje su loše, (porezna, zdravstva, školstva i ……)
– onima koji nisu objavljenje, a provode se na štetu države (javna politika zaduživanja i ulaganja od zaduživanja,…)
– te u onima o kojima vlada uopće ne misli, a potrebne su ( primjerice kako nadoknaditi konkurentnost malog i siromašnog tržišta, kako povećati prosječnu mirovinu na sedamdesetak posto prosječne plaće i mnoge druge).
Vlada vrlo loše upravlja javnim politikama.
Jedan od više sklopova državnih teškoća koje degradiraju građane i državu i uzrokuju milijardske štete
Javne objavljene politike su loše, a dio je javnih politika i njihovih područja neosmišljen, posebice što se tiče slijedećeg sklopa državnih teškoća:
– broj zaposlenih-broj nezaposlenih-radni kontigent-broj poreznih obveznika od redovnih prihoda,
– prevelik) broj zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na broj zaposlenih u privatnom sektoru,
– prevelik broj upravljača i administrativaca u odnosu na zaposlenike koji daju usluge građanima u javnom sektoru.
Javne politike i ne činjenje vlasti mogu dokazivati da ne postoji namjera:
– da se započne povećanje realnih prihoda građana, posebice mirovina te
– da se poboljšaju javne usluge.
Ili da se ne zna da je to moguće što je teško vjerovati obzirom na mnoštvo ciljeva i sredstava koji se nalaze u zakonima razvijenih ali i drugih država.
Za razvoj države, isključivo za povećanje kvalitete javne usluge i povećanje učinkovitosti, je potrebno više desetaka milijardi kuna svake godine).
Bez artikulacije javnih politika, koja je nemoguće ostvariti bez kvalitetnih zakonom obvezujućih metoda, a potrebne su za rješavanje spomenutog sklopa državnih teškoća slijedi pad privatnog i javnog standarda za većinu građana.