Sadržine rečenica visokih upravljača često ukazuju na neznanje
Što kažete na rečenicu majke koja trogodišnjoj bebi kaže: „Primi injekciju heroina jako dobro ćeš se osjećati.” Majka može biti dobronamjerna i duboko vjerovati u istinitost rečenice, imati nedovoljno znanja, …. U demokraciji majka bi bila snosila zakonsku odgovornost.

Rečenice dužnosnika i upravljača u vrhu države bi se u demokracijama morale ocjenjivati prema pravnom sustavu, i to jesu li sukladne, prema znanju struke i to jesu li stručne, te podatcima o njihovom proteklom govoru i djelovanju, tj. po učincima.
Broj izgovorenih rečenica visokih državnih upravljača koje su neistinite i nelogične, suprotne pravnom sustavu i stručnom znanju je ogroman, uz mali broj reakcija drugih koje se završavaju bez ikakva učinka umjesto pravnim sredstvima za zaštitu države.
Te rečenice su dokaz prvenstveno stručne i pravne degradacije države, a zatim kulturne i moralne. Njihovo višedesetljetno emitiranje i ustrajnost na njihovoj „istinitosti” negativno utječe i na radnu kulturu javnog sektora, stručno ga degradira i dezintegrira te čini ustrojstvo pogrešnim, a učinkovitost i kvalitetu javne usluge niskom uz velike troškove.

A/ Rečenica prva. Niti jedan KBC nije tražio da mu se kupi PCT. Kaže visoki državni upravljač.
Drugačije, bolnice nisu pokazale interes za kupnju PCT-a. To kaže kao razlog zašto su javnom zdravstvu nema dovoljno aparata.

Inače u privatnom sektoru PCT-a ima dostatno da pokriju potražnju pacijenata koja ima platežnu moć te da prodaju usluge javnom sektoru. Potražnja pacijenata koja nemaju platežnu moć i nemaju privilegije da im se netko iz javnog sektora omogući da obave dijagnostiku u privatnom sektoru čekaju mjesecima na dijagnostiku.

1. Autor rečenice odgovornost za nedostatak PCT-a locira na bolnice iako je to odgovornost ministarstva, njegove institucije. To znači da ne razumije nadležnosti i ovlasti institucije za koju radi te što je i kako se oblikuje i provodi kvalitetna javna politika.
Zakon o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave, „Čl. 20. Ministarstvo zdravstva obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: sustav zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja; …investiranje u zdravstvu…”
Tom prvom rečenicom dužnosnik pokazuje ne razumije i nadležnosti sabora i vlade. Vlada, odnosno ministarstvo predlaže saboru javnu politiku, sabor je odobrava, po potrebi korigira, a vlada i ministarstvo provode.

2. Autor rečenice pokazuje da ne razumije i poslove upravljanja. Sustavom upravlja najviša upravljačka razina Vlada, a ne bolnica. Inicijative za razvojem sustava zdravstva koji zaostaje u razvoju i čije je ustrojstvo pogrešno, koji je koruptivan se ne mogu desiti odozdo. Također se odozdo ne može riješiti pitanje nepotrebnih troškova, otuđivanje resursa niti optimalizacija sustava.

Odnos prve rečenice i javne politike zdravstva te aktera
Kašnjenje dijagnostike bi se moralo tumačiti s s nekoliko podataka i to na razini države, a najvažniji su: broj pacijenata koji čekaju na dijagnozu, broj dana čekanja za dijagnostičke postupke, koliko i koje se dijagnoza plaćaju privatnom sektoru, koliko i kakve su posljedice na zdravlje i smrtnost pacijenata koji predugo čekaju,…. Te podatke javnost ne dobiva, a statistika za upravljanje zdravstvom nije određena za potrebe upravljanja.
Prihodi i dobit privatnog zdravstva se statistički ne iskazuju niti uspoređuju s pokazateljima javne politike zdravstva.

Dakle, vlada bi trebala predlagati javnu politiku zdravstva prema konceptu mješovitog zdravstva sa dobro objašnjenom svrhom privatnog zdravstva koje bi trebalo prvenstveno služiti kao dopuna osnovnom zdravstvu i to za „sektor ljepote”, prvih inovacija, takmičenje u dozvoljenim područjima,…

Javna politika zdravstva mora prvenstveno regulirati i istaći osnovne pokazatelje među kojima su: odnos djelovanja javnog i privatnog sektora, dozvoljena struktura ulaganja i rada privatnog sektora, sudjelovanje privatnog sektora u javnom interesu putem koncesija ili drugačije za financiranje izvanrednih kriznih zdravstvenih situacija. U politici bi trebala biti načela koja štite javni sektor od konkurencije privatnoga, sprječavanje tuneliranja (izvlačenja) resursa iz javnog sektora u privatni.

Te teškoće, obzirom da šuti i ne djeluje, čini se ne razumije ni oporba posebice ne razumije strukturu javne politike i opću i posebne, ne zna postavljati pitanja niti nuditi sredstva za rješavanje teškoća i za razvoj zdravstva, niti tražiti statističke podatke i koristiti ih za prijedloge ili ocjenu vlasti.

B/ Rečenica druga: Dvanaest godina se nisu raspisivale specijalizacije iz obiteljske medicine primarne zaštite.
Rečenica je pasivna i skriva odgovorni subjekt. Aktivna rečenica bi bila „Ministarstvo nije 12 godina raspisivalo specijalizacije…”, dakle nije obavljalo zakonsku zadaću.
„Zakon o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave „Čl. 20 . Ministarstvo zdravstva obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: sustav zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja; …organiziranje stručnih ispita zdravstvenih radnika te njihovo specijalističko usavršavanje…”

Odnos druge rečenice i javne politike zdravstva te aktera
Učinjena je velika pogreška upravljanja javnom politikom – stručna pogreška za koju nije propisana odgovornost.
Sredstvo (zakoni to pogrešno nazivaju mjera) nije primijenjeno na vrijeme iako se na to upozoravalo. Oporba ne zahtijeva pravno djelovanje.

Nedemokratski režimi koji ne koriste fizička nasilja postavljaju takav pravni sustav u kojemu se njihove nadležnosti i ovlasti nejasne kao ne bi mogli biti prozivani i eventualno pozvani na stručnu upravljačku odgovornost. Pojam politička odluka postoji samo u rječniku vlasti koja ga koristi za obmanjivanje. Taj pojam ne postoji u ustavu niti zakonima niti je regulirano postupanje temeljem tog pojma.

Vlast izrazom politička odluka zamjenjuje izraze izbor prioriteta i kriterija odlučivanja. Vlast time pokušava blokirati stručno i pravno propitivanje odluke i uspješno to čini.

Kad nad stručnom odlukom prevladava odluka temeljena prema vrednotama koja stručnu odluku stavlja van snage to mora biti dobro objašnjeno. Ali to se ne čini. Objašnjena bi mogla biti – pomoć nejakima, za fondove za rizik, ubrzanje razvoja ….,

C) Čini se da je djelovanje državnim dužnosnicima izvan pravnog sustava dozvoljeno
Pravni sustav zdravstva ne može biti dostatno i kvalitetno određen ako stručni sustav koji je njegov temelj nije oblikovan prema znanju i struke i upravljanja. Dakle ako zdravstvo nema dovoljno stručnog i upravljačkog znanja,i ako ljudi koji upravljaju i zaposlenici nisu dostatno uvježbani nije moguće ostvariti standarde kvalitete, učinka i troškova.

Kao dokaz loše kvaliteti ustrojstva ministarstva zdravstva – dovoljno je vidjeti spomenuti članak 20. u kojem su izostala grupiranja procesa, loši nazivi procesa te izostanak važnih procesa primjerice upravljanje stručnim znanjem, legalnost procedura liječenja ,..

Akteri koji bi morali utjecati na državne dužnosnike su slabi iz niza razloga od nesposobnih, kupljenih položajem i budućom karijerom, do nelegalnih pritisaka da akter šuti, uz neke hrabre i visprene govornike.

Dužnosnici nisu dostatno izloženi raspravnom utjecaju – utjecaja javnosti, a kad ga dožive pacificiraju ga etiketiranjem govornika, zabranom nastupa u medijima,….Pokretanje pravnih postupaka za zaštitu države i građana je rijetko i od zastupnika i od političkih stranaka te drugih organizacija..

Loše upravljanje vršnih upravljača u javnom sektoru i državi indicira da nemamo elitu već kvazi elitu.