Ulaganje u drugi mirovinski stup je osobno i nasljedno. To je dobro u odnosu na prvi stup.
Dobro je i za: vlasnike mirovinskih fondova drugog stupa jer imaju prihode i dobit, bez obzira računovodstvenu ili stvarnu,, za one koje posuđuju novac državi da iz proračuna nadoknadi sredstva koja je zakonom izuzela iz prvog mirovinskog stupa, za one koji zbog drugog stupa imaju zaposlenje, možda za mali broj ulagača kojima će se isplaćivati barem mirovine sukladne realnoj vrijednosti uloženog novca ili one uvećane za određenu stopu dobiti.
Loše je za umirovljenike prvog mirovinskog stupa koji primaju niže mirovine, za umirovljenike iz drugog stupa kojima se neće sačuvati realna vrijednost uloženog novca ili će zbog rizika tržišta na kojem fondovi ulažu biti na gubitku, za državu koja se posuđuje novac, čak i zadužuje za plaćanje prvom mirovinskom stupu, a zadužuje se kod mirovinskih fondova drugog stupa.

Je li omogućavanje povoljne situacije manjini, na štetu većine dozvoljeno prema demokratskim i ustavnim načelima?

1. PROŠLOST
Država je prisilila i prisiljava dio građana da ulažu u rizične privatne mirovinske fondove
Javnosti je poznato da su poduzeća i sve forme poslovanja rizične te da mogu biti i uspješne i neuspješne ukupno , ali i u pojedinim godinama.
Prisiljavati građane da uplaćuju u rizične privatne organizacije je protivno ljudskim pravima i načelu ekonomskih sloboda.
U jednom trenutku država je omogućila građanima koji su uplaćivali u drugi mirovinski stup da se mogu vratiti u prvi stup, dakle dijelom poništila reformu. Jesu li prikriveni stvarni razlozi te odluke?

Autori reforme tri stupa
Tko su autori mirovinske reforme koja je predložila tri mirovinska stupa: prisilni javni koji je već postojao, prisilni privatni i dobrovoljni? Riječ je o novotariji koja je ugledala svjetlo dana u malo država, a u nekim državama je drugi stup ukinut.
Pretpostavlja se da su autori oni koji će imati koristi ili oni koji su autore platili.
To bi mogli biti financijski interesi koji žele poslovati s novim mirovinskim fondovima, financijski interesi kod kojih će se zaduživati država da bi mogla nadoknaditi gubitak uplata u prvi mirovinski stup te onih umirovljenika iz prvog stupa koji će se zaduživati zbog malih mirovina, koje su male zbog prebacivanja novca u drugi stup.

Autori koji se bogate na namještanju i korištenju zakona igraju dugoročno, direktno i indirektno utječu na stvaranje zakona, dodaju, mijenjaju i izbacuju sadržina zakona kako im odgovara.
Oni imaju stav: Na početku „reforme” ćemo prisiliti i navesti X ljudi da ulažu u Drugi stup, a kad shvate da su pogriješili pustit ćemo da se dio njih vrate u prvi stup. Stvorili smo izvor prihoda više desetljeća.

Uvid u moguće događanje s aspekta financijskih interesa
Svrha mirovinske reforme samo s aspekta drugog mirovinskog stupa je stvoriti dva nova tržišna kanala za poslovanje jedan privatni mirovinski fondovi, drugi proračun i to u korist financijskih interesa.

Model financijskih tokova drugog stupa je slijedeći. Drugi mirovinski stup dobiva prihod od dijela novca ulagača ili bivših ulagača iz prvog mirovinskog stupa, a prvom stupu se smanjuje prihod.
Smanjenje prihoda prvog mirovinskog fonda nadoknađuje proračun zaduživanjem kod financijskih institucija i tako povećava dug, troškove za kamate te zbog toga smanjuje novac za zdravstvo i mirovine iz prvog stupa jer njemu ne nadoknađuje novac dostatno.
Postojeći zakon omogućava istovremeno legalno uzimanje novaca građanima i proračunu tj. opet građanima ali indirektno.

Na početku mirovinske reforme država je bila malo zadužena, a 2022. je mnogo zadužena.
Države se zadužuje za novac koji je imala već u prvom mirovinskom fondu, a predala ga fondovima drugog stupa na upravljanje. Posljedice su osim nepotrebnog povećanja troškova za kamate i smanjenje mogućnosti financiranja razvoja države
Država reformom s tri mirovinska stupa uvodi i održava model koji nanosi štete i građanima i proračunu pa građanima opet indirektno.
Učinjena je ogromna strateška greška koju vlade ne priznaju i koja proizvodi i koja će proizvoditi štetu i u budućnosti.

2. DANAŠNJICA I BUDUĆNOST
Kolika bi morala biti dobit mirovinskih fondova iz drugog stupa samo da se sačuva realna vrijednost ulaganja građana za mirovine (ne i poveća)?
Uplate građana u drugi stup tijekom godina se smanjuju za:
– troškove operacija (hardvera, softvera, zaposlenika),
– dobit fondova,
– gubitke fondova zbog lošeg upravljanja ili rizičnih okolnosti,
– inflacija u državi utjecajem cijena izvana,
– rizici lošeg upravljanja državom (trošak proračuna koji sadrži brojne stavke i koji jako utječe na smanjenje i realnu vrijednost primanja građana)
– geopolitički rizici.

Mirovinski fondovi uredno uzimaju novac za poslovanje (posebno visoke plaće) i dobit u onim godinama u kojim je ostvaruju.
Sve ostali rizici padaju na teret građana, jedni se knjiže u knjigovodstvu mirovinskih fondova, a drugi ne. Druge rizike će snositi građani jer će imati umanjenu kupovnu moć budućih isplata mirovina. Ako?

Dio odluka mirovinskih fondova je procjena budućih prihoda koja je rizična. Može nastupiti i pogrešna odluka, ali i odluka nekih o „tuneliranju” (namjernom premještanju povoljnih ulaganja drugim akterima, a na štetu građana ulagača čak i samog fonda).

Poznato je da tablice računskih računalnih programa podnose upise svakakvih podataka i brojeva te da ukupni rezultat tablice često pokazuje ono što autor želi, a ne ono kako će biti u budućnosti.

Pretpostavljam da analiza uvođenja sustava – priprema zakona nije vodila računa o svim elementima poslovne kalkulacije mirovinskih fondova jer inače drugi stup ne bi bio odobren.

Ono što je očekivano, ali i loše za javnost, da niti jedna institucija ni vlada ne prate pokazatelj: „potreban novac na računima mirovinskih fondova dostatan za isplatu mirovina sačuvane kupovne vrijednosti novca”(ne povećane vrijednosti) te naravno odstupanja i prema dobiti ili prema gubitku. Toliko o kvalitetnom upravljanju vlade i regulatora.

Prikrivanje podataka koje građane mogu dovesti u financijski rizik je krivično djelo.
Ne davanje podataka građanima koji su važni za građane bi moglo biti najmanje grubi upravljački i nadzorni nemar, ovisno o kojoj je instituciji riječ.

Zaključite sami
Kako da ocijenimo aktere koji su predlagali i odlučili da drugi mirovinski stup zaživi ?
Kako da ocijenimo sve one koji to nisu vidjeli i upozorili, a trebali su?
Koliko još imamo takvih „korisnih sustava regulacije” koji nisu prilagođeni uvjetima međudržavne konkurencije pa štete građanima?
Koja institucija bi morala ustrajati na rješavanju teškoća drugog mirovinskog stupa, a to ne čini?