Kako novac, koga ima u izobilju, te čija je kupovna moć upitna banke uspijevaju prodati skupo?
Poduzetnička aktivnost je rizična i zahtjevna, uz monopole raznih vrsta, često od države otežavana pa joj je mali broj ljudi sklon što uzrokuje višak novca na tržištu, naravno uz ostale uzroke povećanja mase novca od „štampanja” pa nadalje.
Višak novca kod dijela građana i poduzetnika nastaje iz brojnih razloga.
Stoga su vladajući trebali kreirati veću potražnju za novcem.
*„Stvoreni” su brojni veliki kupci – države koje zaduživanjem povećavaju cijenu novca. (vidi slijedeći odlomak)
* Olakšano je zaduživanje građanima. Dozvoljen je minus na računima, prekoračeni minus na računima, smanjeni su kriteriji za ocjenu kreditne sposobnosti,…

Tko je i zašto objavio tvrdnju „Zbog razvoja je dobro da država ima do tri posto državnog deficita godišnje.” i zašto se ona koristi u poslovanju država?
Ta rečenica nije ni znanstveno ni stručno dokazana, a usmjerava države da se zadužuju.
Ona može biti u nekim okolnostima države istinita, ali za to moraju biti ispunjeni brojni i zahtjevni uvjeti: od obimom male i učinkovite vlasti i javnog sektora, kvalitetnog sustava obrazovanja i privrede do odsustva korupcije i kvalitete upravljanja javnim sektorom i državom.

Kad je dovoljno novca manje se pažnje usmjerava njegovom korištenju i isplativosti ulaganja, a pogotovo kad javni sektor radi s novcima građana i posuđenim novcem. To pak direktno usporava razvoj države, povećava korupciju i zadržava imovinu građana i kvalitetu javne usluge na nižim razinama.

Da se države ne zadužuju kod banaka novaca bi na tržištu bilo mnogo više i bio bi jeftiniji.
Dakle, države zaduživanjem, u uvjetima velikog favoriziranja banaka zakonskim pravilima regulacije te nedostatnom regulacijom stimulira bogatstvo banaka na štetu proračuna.
Građani i poduzetnici zbog toga plaćaju veće kamate na kredite i dobivaju manje kamate na štednju pa osiromašuju, a građani imaju loše i skupe javne usluge.

Dozvoljeno zaduživanje od tri posto može biti i sredstvo namijenjeno ekonomskim i drugim oblicima podčinjavanja država.

Sredstva direktnog pogodovanja bankama

A / Države putem centralne banke određuju dozvoljen plasman banaka putem multiplikatora novca kojim množi depozite u banci.
Država omogućava bankama povećanje obujma prodanih usluga neovisno od kapitala kojeg su vlasnici pribavili i unijeli u banke ili ga nabavili. To je pogodovanje u odnosu na ostale poduzetnike kojima država ne pomaže povećati obrtna sredstva.

Pogledajmo.
1. Ukupni depoziti banke 100
2. Zahtjevani postotak rezerve 20% od centralne banke
3. Novčani multiplikator (1:2) = 5
4 Dozvoljen plasman novca bankama (1*3) = 500
Banka prodaje pet puta više novca nego što s njime raspolaže temeljem depozita. Izvrsno sredstvo za bogaćenje banaka i siromašenje drugih.

Naziv neke financijske pojave može otežavati njeno razumijevanje.
Naziv 1 je točan. Naziv 2 je nepotreban. Naziv 3 je loš i trebao bi biti „dozvoljeni množitelj depozita banke”. Naziv 4 je loš i trebao bi biti „dozvoljen plasman novca nakon primjene povećanja depozita odobrenog od države.”

C/ Nerazrađen i loš zakon o računovodstvenom sustavu banaka
Velika dobit banaka uz male (bez) kamate za štednju građana (jeftina nabava), a skup novac za kredite državi, građanima i poduzetnicima (skupa prodaja) uz luksuzno poslovanje (visoke plaće, luksuzno opremljeni prostori na skupim lokacijama). Kako je došlo do te pojave?
Vidi objašnjenje I.

D/ U zakonu o bankama nema svrhe zakona:
„ Banke će izričito nastojati da novac poduzetnika i građana bude povećan i za to stvoriti i održavati odgovarajući organizacijski i računovodstveni i informacijski sustav.”

E/ Zašto postoji pojam lihvarske kamate, a ne postoji pojam za prenisko određenu kamatu koju banke isplaćuju poduzetnicima i građanima?
Zbog davanja prednosti bankama nad građanima.

F/ Država sili građane da kupuju uslugu tekućih i žiro računa od banaka, a time i uslugu platnog prometa i time favorizira banke
Država pri tome ne određuje cijene tih usluga. Tako smo imali razdoblje od dvadesetak godina bez naknade za vođenje računa, pa uvođenje naknade, pa višestruki rast naknada za on-line plaćanje

G/ Država ne djeluje
Državne institucije za kontrolu monopola i dampinških cijena nemaju kalkulacije pojedinih bankovnih usluga i stoga ne djeluju iako bi morali.
Primjerice kod uvođenja on line plaćanja građanima cijena jedne transakcije banke je bila 0,50 kuna, pa je porasla, na 1,00 pa na 2,00, a početkom 2021. je određena: na min 2,00 max 20,00 a između tih granica jedan posto vrijednosti iznosa koji se plaća.
Banka ne obavlja socijalne djelatnosti da bi smjela za istu uslugu naplaćivati razne cijene.
Niti jedna državna institucija nije poduzimala pravne radnje protiv banaka, a za zaštitu tržišta?

H/ Kontrola dobiti „banke” u državi primateljici i seljenje novca u korist „matice banke” ili utjecajnih vlasničkih interesa protivno interesima države primateljice i štediša
Utjecajni interesi su oni koji uspostavljaju pravila protivno koristi vlasničke strukture „banke i štediša, a to čine „tunelarenjem novca” – izvlačenjem koje može sadržavati:
– poslovanje koje usmjeruje novac od formalne organizacije k neformalnim interesima u i izvan banke,
– interna regulacija prikrivanje velike dobiti ili bogaćenje uključenih utjecajnih interesa putem tokova novca i računovodstva,
– naizgled legalno – plaće i nagrade upravljača i zaposlenika –izvan statuta i općih uvjeta banaka
– poslovanje koje usmjeruje novac od formalne organizacije banke formalnoj organizaciji vlasnika banke u drugoj državi- cijena novca, fingirane usluge ili već odrađen rad ponovo prodan po tržišnim cijenama iako je rad rađen u povezanim organizacijama.

I/ Rizici i gubitci na štetu štediša i primatelja kredita umjesto na štetu vlasnika i upravljača
Zašto se gubitci na pojedinim «proizvodima» i poslovima banaka prvo ne otpisuju od glavnice banke – vlasničkog novca? Umjesto toga bankama se dozvoljava da uzmu novac od štediša smanjujući im kamate na štednju iako oni nemaju nikakvog utjecaja na upravljanje novcem, a plaće i nagrade upravljača te dobit ostaju pri tome visoke.

Zašto se rizici banaka ne računaju po projektima (vrstama poslova) i ne terete projekte?

Rješenje u otklanjanju nepoštenosti u poslovnim odnosima banaka i štediša je više vrsta kamatnih stopa za štediše ovisno o projektima banke te redoslijedu po kojim se subjekti terete za gubitke na pojedinim projektima te odgovarajućem postupanju prema „novčanom multiplikatoru”.

” Nevidljiv i nenapisani u zakonima”, ali planirani mehanizmi banaka u distribuciji dobiti i gubitaka poslovanja između vlasnika, upravljača i štediša/klijenata banaka su izvrsni za banke, a štetni za korisnike usluga banke i državu.