1 Potencijal samih banaka za moć je malen
Imaju li banke sustave upravljanja i organizacije toliko visoko razvijene i konkurentne da mogu stvarati visoku dobit za vlasnike, velike plaće i luksuzne nekretnine i biti jako bogate?
Koliko su ti njihovi sustavi složeni i napredni u odnosu na sustave ostalih poduzetnika?
Banke imaju relativno jednostavno poslovanje, standardne i masovne transakcije i to u pretežitom broju. To stoga gledano s aspekta konkurentnosti nije osnova njihovog bogaćenja.
Stoga uzroci moći i bogaćenja banaka nisu stručno znanje njihove djelatnosti niti izvrsni poslovni poduhvati, a niti poštene i razvijene upravljačke i organizacijske vještine i prakse.
2 Grupe uzroka moći i bogatstva banaka su u grupama pravila:
* u kojima država zakonima i propuštanjem uređenja odnosa pravnih subjekata bankama omogućava povoljnosti u odnosu na ostale poduzetnike,
* u kojima banke stvaraju pravila za uzimanje novca korisnicima njihovih usluga i to jasnih, ali i prikrivenih pravila ili nedefiniranih odnosa s klijentima koje u konkretnoj situaciji idu bankama u korist.
Primjerice, iako je bankama dozvoljeno da naplaćuju svoje usluge kredita samo do visine efektivne kamatne stope one često uvode nove troškove kojima opterećuju građane i koji uvećavaju EKS, kod ranije otplate kredita ili završetka kredita.
Dakle loš sustav državne regulacije pogoduje pravilima ili odsustvom pravila bankama, na štetu klijenata banaka i proračuna.
Svakako i neformalne odnose banaka i kvazi vlasti iz ove grupe uzroka ne treba isključiti.
3. Grupa uzroka – upravljanje vrijednosti novca i dugom neke države van državnim subjektima
Potpunu kontrolu nad količinom i cijenom novca bi trebala imati država. Ali nema.
Novac, kao i svaka roba, ima svoju buduću cijenu i rizik naplate.To su razumjele banke i uspostavile su mehanizme u kojima i one kontroliraju cijenu novca. Države su to dozvolile.
Prvo, to je LIBOR i drugi indeksi o financijskim tržištima, kojim banke određuju kamate međusobnog posuđivanja novca uz pomoć kojeg se trošak lošeg upravljanja poslovanja banaka i rizičnim poslovima prenosi na klijente banaka.
Svrha LIBORA je stvoriti predodžbu o objektivnom pokazatelju visine kamata zbog skupe nabave novca da bi se zahtijevale veće kamate na plasirane kredite.
Drugo, to su agencije za ocjenu kreditnog rizika (inozemne i privatne, ne međudržavne) koje ocjenjuju stanje financija države, što znači da su države u tom slučaju u inferiornom položaju.
Te ocjene utječu na visinu kamata koje se određuju u državama.
Agencije su sredstvo za povećanje/smanjenje cijene novca državama, poduzetnicima i građanima.
Unatoč tome zahtjevi banaka za osiguranjem od rizika prema građanima i poduzetnicima su veliki.
Unatoč činjenici da su polog za krediti veliki te da je kredit osiguran nekretninom kojoj se u načelu priznanje manja cijena ocjena agencija se koristi za povećanje cijene kredita, a što država dozvoljava.
Agencije su sredstvo za neobjektivno povećanje i smanjenje cijene novca državama, poduzetnicima i građanima.
Deklarativno se tumači da su agencije sredstvo pomoći ulagačima da ispravno odlučuju.
Ali da je to tako ocjene kreditnog rizika bi se radile zasebno za građane, poduzetnike (čak i industrije) te državu.