Posljedice nefunkcionalnosti javnih institucija i poduzeća su loše i brojne za građane i poduzetnike. Navode se neke, skupe javne usluge loše kvalitete i nedostajuće, mala konkurentnost javnih poduzeća, pad osobnog i javnog blagostanja građana, anksioznost, teške bolesti, ranije smrti i iseljavanje,..
Od brojnih uzroka teškoća djelovanja institucija, a koje su većina subjektivne karakteristike vlasti koja loše upravlja, ima nedostatak znanja ili čini, nešto što je zakonski kažnjivo, …, obradit ćemo samo dvije grupe uzroka teškoća zakonske, stručne i druge pravne osnove rada institucija, te razvoj institucija.

1. Svrhe institucija javnog sektora
Osnovna svrha institucija je pomoć građanima u životu i njihovom razvoju, dakle ne administrativno maltretiranje, uskrata ili izvršenje loše javne usluge.
Ostale svrhe su primjerice zaštita građana od vlasti i izvanjskih negativnih djelovanja, kriminala, omogućiti ostvarivanje ljudskih prava, što manje ulaziti u slobode poduzetnika i građana, minimalna kontrola građana zbog obveza države…

Svaka institucija je pravni i stručni subjekt (utemeljen prema idejama) i morala bi rad zaposlenika činiti sukladnim idejama, posebice svrhama institucija.
Upravljači ili dio njih mogu:
– izvrsno upravljati, razvijati instituciju sukladno konkurentnosti i institucijama u poslovnom okruženju u svijetu te svrhama institucije – koristi građana,
– loše upravljati s niskom kvalitetom i niskom učinkovitosti, padam učinkovitosti, ali održanjem svrhe na niskoj razini kvalitete,
– loše upravljati, ne koristiti resurse institucije čak ih otuđivati i to nezakonito ili zakonito, a nepošteno jer je izostala regulacija ili nije u korist građana.
Rezultati institucija pokazuju o kojoj je vrsti upravljača riječ.

Razvijene institucije koriste veći broj pravila nego nerazvijene, bez obzira moraju ih poznavati ljudi ili su na računalnim programima, a za to su potrebni motivirani zaposlenici i stručno odgovorni i pošteni upravitelji. Broj pravila je minimalan i ona su često štetna ili nejasna.

Ilustraciju nerazumijevanja jedne od svrhe institucije vidimo u nepotrebnim redovima na koje se prisiljavaju građani za zamjenu osobnih iskaznica.
Načelo u kojem se manifestira jedna od svrha institucije „pomoć građanima” je:

„ Poslovi koje država nameće građanima, ovdje vrsta kontrole,građana,
mora angažirati minimalne resurse građana.”

Vrlo lako je promijeniti operativna pravila zamjene osobnih iskaznica tako da ne bude redova, ali ,,,,

2. Razvoj javnog sektora digitalizacijom
Razvoj institucija se odvija prikupljanjem, arhiviranjem, obukom zaposlenika i korištenjem primijenjenog znanja te zamjenom ljudi uz pomoć „strojeva” svih karakteristika.

Digitalizacija je organizacijski proces uklanjanja iz poslovnih i upravnih procesa ljudskog rada, mišljenja i odlučivanja, tehnike i materijala. Proces uklanjanja, koji sadrži razne pod procese, je započeo odavno, primjerice sjetimo onih prije više desetljeća, automatske obrade podataka, razvoja informacijskih sustava,….

Digitalizacije je i proces koji kumulira znanje i metode rada i uvodi ih u poslovanje putem računala.
Institucije koje digitalizaciju ne čine na takav način, a pogotovo one u onim državama koje su cijeli javni sektor pogrešno organizirale za teškoće koje se događaju i koje su pred nama zaostat će u razvoju i smanjite će konkurentnost države, poduzetnika i građana.
U slijedećem razdoblju doći će do vrlo teške situacije u poslovanju domaćih poduzeća iz niza objektivnih razloga, malo lokalno tržište, preveliki porezi, loša regulacija,…. Doživjet će sličnu situaciju kao taksisti u RH dolaskom Ubera, znatan pad cijene usluga i veću konkurenciju.

Usporedimo, ali oprez da se ne užasnete:
– Uber koji je drugačije odredio svrhe svoje organizacije i sproveo ih u život, dobit i druge koristi za vlasnike te učinio taksi uslugu dostupnu velikom broju građana i
– institucije javnog sektora koje rade s pogrešnim konceptima upravljanja, nedovoljnom broju svrha i loše razrađenim svrhama u izvršavanju nadležnosti institucija te imaju loše javne usluge čije kalkulacije troškova do sada nismo vidjeli, a sumnjem ada su najmanje stotinu postotaka veće od mogućih kad bi provodila načela i pravila svrha za koje su odgovorne.

Od devedesetih godina je uložen velik novac u „digitalizaciju” i unatoč tome umjesto smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru u dijelu upravljanja i administracije od najmanje tridesetak postotaka je došlo do znatnog povećanja broja zaposlenika. To je strateška greška koja nepotrebno troši novac građana u iznosima od više stotina milijuna eura svake godine, a uskraćuje radnu snagu poduzetnicima naravno s prekvalifikacijama.
Digitalizacija prema starim upravljačkim konceptima te naslijeđenim pogrešnim vjerovanjima o ustrojstvu državne uprave čini veliku štetu građanima.

Digitalizacija može djelovati:
– pozitivno jer smanjuje rad u opasnim, teškim i jednostavnim repetitivnim poslovima, općenito smanjuje troškove proizvodnje i usluga, znatno povećava konkurentnost onih koji digitalizaciju sprovode na dobar način,
– negativno i povećava troškove onih koji digitalizaciju ne rade, rade pogrešno i koji će zbog toga biti manje konkurentni i zaostati u razvoju, propasti ili prodati vlasništvo jeftino.
Ako se ne mijenjaju koncepti i organizacijski elementi institucija, a digitalizira uspjeh će biti djelomičan te će se postići manje povećanje konkurentnosti.
Ako se pri tome ne smanjuje broj zaposlenih, digitalizacija će samo povećati troškove. To se kod nas dešava.

Uspjeh svake institucije ovisi o njenoj organizacijskoj strukturi koja ovisi isključivo o ispravno određenim svrhama i razradi svrha u načela rada i organizacijske elemente. Za to su potrebni kvalitetni upravljači.
Iz izvještaja i dokumenata institucija javnog sektora vidljivo je da ne pokazuju glavne pokazatelje poslovanja i učinke javnih politika za koje su zadužene te da su objavljeni pokazatelji nedovoljni.
Posebice nedostaju pokazatelji kvalitete i učinkovitosti, odnosno kalkulacije pojedinih javnih usluga.

3. Razlozi stručne i pravne degradacije i samodestrukcije institucija javnog sektora su:
Smanjenje stručnog znanja Iskusni ljudi odlaze u mirovinu i ako institucija ne arhivira njihovo znanje i nema metoda za transfer znanja na nove zaposlenika smanjuje se kvaliteta i učinkovitost rada. Procesa upravljanja znanjem u institucijama nema. To simbolički pokazuje o kakvim institucijama i kakvoj „državi” je riječ.

Jačanje neznanja Donose se štetne odluke koji se institucionaliziraju u organizacijskim procesima institucija i kao takve dugotrajno nepotrebno povećavaju troškove i uništavaju organizacijske resurse. Izostaje unos i primjena novog primijenjenog znanja. Unose se pogrešni koncepti u način rada kod upravljanja, organizacije i oblikovanja javnih politika i operativnog rada.

Održavanje postojećih loših organizacijskih rješenja i korištenje loših metoda.
Razlozi su ne znanje upravljača, zadržavanje zaposlenosti,…

Autocenzura stručnjaka Suzdržavanje od stručnih izjava i rada, (posebice stručnjaka koji se protive izjavama nestručnog „autoriteta vlasti” ) da ne bi ugrozili vlastite koristi /izgubili radno mjesto, da im institucija ne uskrati napredovanje, da izbjegnu maltretiranje,….
Posljedice su štetne odluke, materijalni gubitci i usporavanje razvoja institucije ili degradacija..

Pasivizacija Nedjelovanje ili odugovlačenje djelovanja u zaštiti i ostvarivanju prava građana, čak do zaborava (zastare) i to od pojedinih zaposlenika i cijelih institucija. Pogledajmo preduge rokove presuda na sudovima, rokove izdavanja dozvola i drugo, rokove ostvarivanja prava. Tu su i neodgovaranje institucija građanima.

Niska radna učinkovitost zbog lošeg upravljanja, izostanka regulacije procedura i određenja rokova, nesankcioniranja odugovlačenja i grubog nemara.

Nepotreban rad pri prepisivanju dijelova prethodnih dokumenata u nove dokumente (vidi strategije i javne politike), pisanje nepotrebnih i loših izvješća, dvostruki rad u odjelima iste institucije, dvostruki rad u dvije različite institucije, rad koji nema veze sa svrhom organizacije,…

Nedjelotvorna, štetna i malo učinkovita birokratska sredstva koja se nude poduzetnicima i građanima kao pomoć ili podrška.

Nepostojanje i loša ustavna i zakonska rješenja koja ne razjašnjavaju svrhe institucija, načela i pravila djelovanja institucija, njihove međusobne obveze, sve do pojedinih metoda i organizacijskih elemenata.

Loša upravljačka i organizacijska rješenja u zakonima i aktima – mnogo lošija rješenja od dobrih upravnih praksi u evropii te nedostatno oblikovane uloge i upute za rad upravljača i zaposlenika.

Loše metode i načini rada prema građanima, unutar institucija javnog sektora, a pogotovo između institucija, nedostatak regulacije.

4. Zaključak
Uobičajeno je u javnom sektoru da rangom više institucije određuju regulaciju (stručnu i pravnu) niže rangiranih institucija.
Više razine često manje znaju od nižih razine pa se odlučuje na način da prijedloge za „razvoj” daje niže rangirana institucija i to onako kako tad odgovara upravljačima te institucije, a ne prema potrebama države. Tako dolazi do nepotrebnog rada i troškova i tako dolazi do ogromnih rupa nereguliranosti ili loše reguliranosti u izvršenju brojnih javnih politika, kaosu u organizaciji i osiromašenju građana.

Zakoni i interni akti institucija pisani su a la  „Što manje odgovornosti i što nejasnije zadaće i ciljevi te što manje pokazatelja kontrole rada institucija i njihovih uprava.”

Dio zastupnika glasa kako kaže njihova politička stranka, dio zastupnika ne može dobiti adekvatnu stručnu pomoć zaposlenika sabora jer oni za upravljanje javnim politikama nisu obučeni pa se često zakon o ustrojstvu neke institucije formalno odobri uz neke manje izmjene.

Većina upravljača i „stručnjaka” se nameće institucijama od utjecajne političke stranke pri na vlasti. U dužem razdoblju mijenjaju se upravljači, smijenjeni ostaju pa se gomila nekvalitetan upravljački vrh sa lošim posljedicama.

Dokazi degradacije i degradiranosti institucija javnog sektora su vidljivi:
– loše ustrojstvo i metode rada sabora koji slabo djeluje na vladu, loše ustrojstvo i metode rada vlade koja nema sposobnost razviti institucije jer su i ministarstva slabo ustrojena i s lošim metodama rada.
– u zakonima nedostaju vitalni dijelovi demokracije zaštita proračuna i briga o svim vrstama dobrobiti građana,
– izvješćima institucija koje izostavljaju važne pokazatelje o svrsi organizacije i važne operativne pokazatelje,
– u dokumentima koji se nazivaju strategije, a koje to nisu. Naime, strategija je plan koji određuje budućnost, ciljevi koji su kvantificirani i određeni rokom te sredstva za ostvarivanje ciljeva koji moraju dokazivati mogućnost ostvarivanja cilja. Niti jedna do sad objavljena „strategija ne ostvaruje niti minimalne uvjete da ju se nazove strategija.
– izostanak zakona o popisu javnih politika i metodi pisanja javnih politika,
– izostanak zakona o pisanju sadržine zakona
-….