Tvrdnje: Zakoni su dobri. Zakoni su dobri, ali je primjena loša.
To su rečenice koji izgovaraju „političari” bez dokaza i s proizvoljnim argumentima, baš kako je uobičajeno u državama u kojoj kvazi elita komunicira izvan kulturnih i etičkih zahtjeva civilizacije.

Naime, među „političarima ” se nalaze i emotivno ne sazrele ličnosti koje su i stručno nedorasle društvenoj ulozi po zaposlenju, ali koju ne obavljaju. Oni vjeruju i djeluju kao da su položajem u vlasti stekli karakteristike božanstava da su nepogrešivi u zaključivanju te da nikome ne trebaju objašnjavati ništa. Vjeruju da je njihova ocjena o društvenim odnosima neupitne i istinite, a što je suprotno istini.
Tu je riječ o intelektualnoj dezorijentiranost, stručnoj inferiornosti dužnosnika, pokušaju obmane građana, ….

Nekoliko primjeri loših zakona
Nasuprot iznesenim tvrdnjama „političara” većina zakona je užasne kvalitete.
Prvenstveno zakoni ne štite dostatno proračun, ne štite građane općenito, a ni ciljne grupe građana ni od poduzetnika ni od institucija ni od poduzeća javnog sektora.
Drugo zakoni omogućavaju nasilje nad građanima koje im oduzima novac, vrijeme i stvara emotivnu zabrinutost.

Posebno su loši:
– Zakon o zaštiti potrošača koji je zakon koji ide više u korist poduzetnika nego potrošača i koji ne regulira sve društvene odnose poduzetnika i građana.
– Zakon o parničnom postupku koji izostavljajući dio regulacije nanosi direktne štete građanima i proračunu. Zakon omogućava nastanak nepotrebnih troškova građana i kroz cijenu javne usluge i kroz proceduru ostvarenja prava građana.
– Zakon o ovrsi,
– Zakon o obnovi (prvi) koji je pisan tako da se obnova ne dogodi pa je pisan drugi isto loš.
Sjetimo se zakona o golfu koji je ispao neustavan, …..

A tek loši zakoni koji reguliraju izbore, rad sabora, rad vlade, rad institucija javnog sektora koji nedostatno i nestručno razrađuju zakone i ovlasti institucija i zaposlenika.

Dokazi o neistinitosti tvrdnji
Najmanje troje ukazuju na neistinitost dvije tvrdnje „političara.

Prva odsustvo metode za ocjenu zakona koje zapravo oslikavaju neki stručni sustav za uređenje društvenih odnosa. Ta metoda bi trebala biti propisana zakonom jer sadržina bilo kojeg zakona zapravo direktno utječe na uspješnost ili neuspješnost države.

Drugo, domaći zakoni nemaju na početku teksta objašnjene svrhe zakona što povećava vjerojatnost da se u zakonu nalaze rješenja nesukladna ljudskim pravima i ustavnim načelima.

Treće, uspoređivanje sadržine zakona s zakonima drugih razvijenih države (što ponekad može ukazivati na kvalitetu zakona ali i ne mora)..

Usporedimo zakone o ovrsi u RH i Sloveniji pa ćemo shvatiti nakaradnost stručnog sustava u zakonu naše države koji šteti građanima. Je li vlada protu građanskog usmjerenja u odnosu na građane dužnike?

Pogledajmo Zbirku obrazaca po zakonu o parničnom postupku Crne Gore («sl. list rcg» br. 22/2004) s oko dvije stotine obrazaca čija je namjera bila propisati minimalnu kvalitetu rada stranaka, odvjetnika i sudaca. Ona može biti model za dopunu Zakona o parničnom postupku.
Pomoću obrazaca svaki građanin bi mogao samostalno rješavati jednostavnije pravne sporove. Režim obrasce oblikovane i sukladne zakonima  ne želi jer to povećava moć građana, a smanjuje moć interesnih grupa.

Kupnja nepotrebno skupih automobila za dužnosnike i ne kupnja sustava stručnih znanja potrebnog državi za korist građana
Na tržištu se mogu naručiti različite metode za ocjenu zakona s deset grupa kriterija i više desetaka kriterija. Metode ocjenjuje formu i pravila forme zakona, zatim grupe kriterija koje ocjenjuju sadržinu zakona, od potpunosti stručnog sustava do projektirane učinkovitosti i troškova izvršenja zakona, pa sve do sukladnosti pravila zakona s ustavom i pojedinim ljudskim pravima.
Poštena vlast koja radi u korist građana zasigurno bi nabavila takvu metodu i uvrstila ju u zakone. Nepoštena vlast tu metodu ne želi usvojiti i primjenjivati jer bi se tako znatno smanjila svoju njihova mogućnost činjenja i ne činjenja, lako razobličila vlastitu nesposobnost te otkrila kako pogoduje.

Zakoni su sredstva za ostvarivanje moći jednih nad drugima (a što je protivno ekonomskim slobodama) , i uspostavljaju društvene odnose tako da oni budu:
– budu u korist građana,
– budu u korist privilegiranih grupa iz države,
– budu u korist privilegiranih grupa iz inozemstva.

Svaki zakon se može ocjenjivati i iz tih rakursa, a karakteristika domaćih
zakona je da najmanje vode računa o građanima, dakle nisu dobri, nemaju
niti ocjenu dovoljan, niti jedan, oni su za građane štetni.