„ Prvi stup mirovinskog sustava utemeljen na „međugeneracijskoj solidarnosti” je neodrživ zbog malog udjela građana koji rade .” je neistinita tvrdnja

Pojam. Mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti je onaj u kojem trenutni građani – osiguranici izdvajaju iz svojih plaća za trenutne građane – umirovljenike.
Prihod mirovinskog sustava ovisi osim broja građana osiguranika i broja građana umirovljenika i o visini plaća i mirovinskog doprinosa. i o ostalim porezima na plaće čak i o PDV-u te drugim faktorima. Dakle nema govora o tome da je prvi mirovinski stup neodrživ pretežito zbog malog broja građana koji rade.

Podatci
Prosječan radni vijek umirovljenika je u 2022.g. 31 godina. U 2022.g je odnos broja onih koji uplaćuju za mirovine (osiguranici) i umirovljenika 1:1.32., za mirovinu jednog umirovljenika rade 1.32 zaposlena – osiguranika. Mirovine su niske, a oko pola mirovina nije dostatno za život.
Država godišnje izdvaja za prvi mirovinski stup oko 20 milijardi kuna. I to zbog pogrešnih javnih politika i lošeg upravljanja javnim sektorom i ukupnom državom. Tako je odlučeno i to pogrešno.
Prvi mirovinski stup postoji sa upravljačkom i organizacijskom strukturom naslijeđenom iz razdoblja jednopartijskog sustava ” , kad je za jednog umirovljenika uplaćivalo više radnika sa svim devijacijama koji su napravljene u razdoblju više partijskog sustava.
Prvi stup je takav jer vlada ne zna što bi s njime učinila pa siromaši umirovljenike i to čak tako da manjem dijelu pogoduje na štetu drugih

Prvi stup se pogrešno i nedostatno karakterizira. Riječ je o djelomično međugeneracijskoj solidarnosti, devijantnih pravila s lošim odnosom uplatitelja poduzetnika i uplatitelja ne poduzetnika čije uplate plaća državni proračun.

Dio osiguranika je zakonom izuzet iz prvog mirovinskog stupa za privatne mirovinske fondove, država ne nadoknađuje dovoljno novaca HZMO, u HZMO je više različitih sustava obračuna mirovina koji jednima umirovljenicima pogoduju na štetu drugih.

Financijsku sposobnost prvog mirovinskog stup su ruinirale vlade osnivanjem drugog stupa, pogrešnom politikom privatizacije koja nije dodala u njegov portfelj dobra poduzeća i banke i obvezala ga na trajno raspolaganje njima, lošim upravljanjem HZMO i drugo.