Tvrdnje koje se odnose na velike i upravljački i organizacijski zahtjevne sustave su vrlo vjerojatno neistinite.
Kad neki govore “Znanje je skupo,” kao argument da su troškovi sveučilišta veliki te da studenti moraju plaćati velike školarine uglavnom je riječ o neistini.

Sveučilišta imaju velike troškove jer su loše upravljana i organizirana te imaju loše metode edukacijskog sadržaja i transfera.
Za privatna sveučilišta država to je dopušteno zbog načela tržišnih sloboda, a ona su uvijek nešto bolja od državnih sveučilišta iako bi mogla biti mnogo bolja i jeftinija za studente. Načelo profita koji želi biti što veći to ne dozvoljava.
Za državna sveučilišta to ne bi smjelo biti dopušteno zbog načela racionalnih troškova proračuna. A država loše upravlja državnim sveučilištima, ali i cijelim sustavom obrazovanja posebice visokog obrazovanja.

Tri su uzroka nepotrebno velikih troškova državnih sveučilišta.
Zgrade, njihovo održavanje, i omogućavanje funkcionalnosti (energija, čišćenje, čuvanje…), plaće nastavnika, loši zakonodavni okvir i loš sustav računovodstva.

Nastava na mjestu na sveučilištu se može organizirati mnogo racionalnije, a jednako tako se racionalnije mogu koristiti nastavnici.
Upravljačka je glupost i štetnost dozvoliti da se studenti upoznavaju s pojmovima u nastavi na mjestu na sveučilištu.

Nepotrebno veliki troškovi studenta zbog studija su posljedica loše regulacije sveučilišta od strane države i studenata od strane sveučilišta.

Naime obje regulacije ne vode računa o standardima kvalitete i učinkovitosti edukacijskih sadržaja i metoda edukacijskog transfera niti o zaštiti studenata.

Vidi Sveučilišni udžbenik u demokraciji