Svi novi zakoni o javnom sektoru (JS), sve nove zgrade, računala i računalni programi uvedeni od 1990—te nisu pomogli da se JS razvije i postane konkurentan i human prema građanima. On je u godini 2022. poput mobitela iz 1973. glomazan, s malo funkcionalnosti, preskup. Uz to je loše funkcionalan, a u potpunosti nesukladan konkurentnim okolnostima što degradira građane i državu prema nerazvijenim državama Afrike.

Mobitel 1973. i „mobitel” 2022.
U travnju 1973. zaposlenik Motorole M. Cooper je prvi put nazvao istraživački centar Bell Labs koristeći prototip legendarnog Motorolina mobilnog telefona. Prvi komercijalni mobitel Motorolin DynaTAC 8000X iz 1983. težio je više od kilograma, imao je LED-display sa jednim redom, a koštao je 3995 US dolara.

Cijene mobitela i uređaji se smanjivali, a funkcionalnosti povećavale tako da danas imamo sredstvo komunikacije i internetom i telefonskim mrežama i wi-fi-em i blue toth-om i satelitima i antenama te mnoštvo aplikacija svih namjena od tekst procesora, sredstva plaćanja, sredstva za zdravlje, primaća obavijesti, sredstva za kupovanje,…..
Signal HT-ove mobilne mreže je u RH stigao početkom 1990-ih, a korištenje se proširilo nakon što je Vipnet 1999. je uveo prepaid uslugu.
Unatoč visokim cijenama poziva, mobilni telefoni i usluge koje su omogućavali su brzo osvojili tržište. Operater Tele2 2005. je potaknuo smanjenje cijena usluga.

Javni sektor 2022. u zaostajanju više desetljeća
Razlog zaostajanja države su kvazi elite koje ne koriste davno poznata i javno dostupna znanja upravljanja i organizacije u praksi javnog sektora.
To su znanja koja su na tržištu više desetljeća i koja se mogu dobaviti besplatno ili uz male troškove. Posebno su odgovorni vršni upravljači institucija i poduzeća javnog sektora te sveučilišta koja na to ne ukazuju.

Činjenica da je vlada kupila uslugu izrade nacionalne strategije od inozemnih izvora je poražavajuća za državu jednako kao i činjenica da u rujnu 2022. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja zaključilo ugovor o izradi Nacionalnog plana izrade industrijskog razvoja i poduzetništva za razdoblje 2021.-2027., krovnog dokumenta za kreiranje buduće politike potpora i umjeravanja razvoja gospodarstva s domaćim poduzećem.

Vlada, očito smatra da domaći stručnjaci iz ministarstava nisu takvo što sposobni napraviti, a ona je stručnjake regrutirala u ministarstva? Ministarstvo koje je po zakonu zaduženo za izradu i predlaganje javnih politika to ne čini jer smatra da su njihovi zaposlenici za to nesposobni. Za što onda plaćamo dužnosnike i zaposlenike ministarstva ako svoj osnovni posao ne znaju?

Na stranu stavimo lošu kvalitetu „strategija” koje su pretežito opis stanja i izvještaj o prošlosti, a ne razrada plana koji se mora ostvariti. U „planskom dijelu” „nacionalna strategija” je okljaštreni skup nejasnih koncepata bez kvantifikacije ciljeva i s nedovoljno sredstava.

Uzrok zaostajanja je nerazumijevanje pravnih i stručnih pojmova
Ako se ne zna pojam ili ga se pogrešno koristi ne može se razumjeti o čemu se radi i naći rješenje. Ako kvaliteta visokog obrazovanja nije dostatna za okolnosti i ako izborni sustav nema metode za provjeru budućih upravljača državom nastaje teškoća razumijevanja pojmova od upravljača – državnih dužnosnika i smanjenje konkurentnosti javnog sektora koji smanjuje konkurentnost i životni standard privatnog sektora.

Sadržine ustava i zakona ukazuju: na nestručnost autora, na nestručnost onih koji koriste zakone i na nesposobnost javnih sveučilišta. Potonji bi morali protestirati protiv loših sadržina.

Neke teškoće su:
* Ustav RH, Članak 81 „Hrvatski sabor …– donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane Republike Hrvatske, … – donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora”
U čemu se razlikuju strategija i javne politike prema ustavu, ustav ne objašnjava.
Stručno, strategija se odnosi na ukupnost djelovanja države, a javne politike na područja djelovanja države. Opća struktura tekstova strategije i javne politike je identična.
Ističe se jednina „politiku Hrvatskog sabora”, a riječ je o „više javnih politika države”.
Kakva je sadržajna razlika „politike Hrvatskog sabora” od „politike Vlade” iz članka 16, Zakona o vladi? Razlike ne bi smjelo biti, a u pravnom sustavu postoji?

* Ustav RH, Članak 113. „Vlada Republike Hrvatske: “– vodi vanjsku i unutarnju politiku”.
Dakle, najmanje dvije javne politike države, a trebalo bi ih biti više od stotine.
Vlada upravlja javnim politika od oblikovanja i predlaganja saboru do provođenja i izvještavanja.

* Zakon o vladi, Članak 16. – „Uži kabinet Vlade predlaže provedbu politike Vlade, prati ostvarivanje programa rada Vlade, prethodno raspravlja određena pitanja iz nadležnosti Vlade te usklađuje rad članova Vlade u obavljanju povjerenih im zadaća. „
„Politike Vlade” je jednina, a treba biti množina, dakle „javnih politika države” ne vlade.

* Zakon o ustrojstvu i djelokrugu tijela državne uprave, Članak 9, ” Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja određuje strateške smjerove, razvija programe i planove održivog razvoja društva na načelu zelenog i kružnog gospodarstva u cilju preobrazbe u pravedno i prosperitetno društvo s resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom, osiguravajući klimatsku neutralnost, očuvanje i održivo korištenje prirodnih dobara, obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: razvoj i unapređenje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva s posebnim naglaskom na poticanje investicija, instrumente i mjere gospodarske politike, industrijsku politiku, politiku primjene inovacija i novih tehnologija, obavlja poslove koji se odnose na rudarstvo, sudjeluje u politikama razvoja iz područja prerađivačke, drvo prerađivačke i prehrambene industrije, upravlja jamstvenim fondom za unapređenje industrije, obavlja poslove vezane uz poticanje stvaralaštva u industriji i trgovini u cilju razvoja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva, strategiju olakšavanja i poticanja ulaganja i izvoza, utvrđivanje i razradu metodologije za mjerenje i ciljano smanjenje administrativnog opterećenja gospodarstva (Standard Cost Model) te je središnje koordinacijsko tijelo za primjenu pravila postupanja i kontrolu kvalitete primjene ove metodologije, promiče gospodarski rast i konkurentnost kroz bilateralnu gospodarsku suradnju, u tijelima Europske unije i na drugim međunarodnim forumima temeljem međunarodnih obveza Republike Hrvatske, programa i strategija Vlade te prioriteta Ministarstva.”

Ovakva „zbrka nejasnih, ne grupiranih i nedostatnih zadaća ministarstava” može nastati samo kod nekoga tko ne zna ništa o upravljanju i ustrojstvu države, odnosno njenim djelatnostima. To je zbrka kojoj se ne zna naziv, a nepotrebno je komplicirana s nejasnim stručnim pojmovima.
Trebale su biti navedene javne politike s područjima svake politike. A svaka javna politika bi  morala biti strukturirana na isti način. Ministarstvo nije zaduženo za strategiju, to je posao vlade.

Oporba ima na raspolaganju izvrstan alat, koji ne koristi, da za svaku zadaću/nadležnost iz zakona postavlja pitanja ministarstvu: što ste napravili u protekloj godini i što ćete napraviti u slijedećoj godini pa da se razotkrije nakaradnost teksta.

* Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem republike hrvatske, članak 2. o javnoj politici i srodnim metodama upravljanja govori: „2. akti strateškog planiranja su Nacionalna razvojna strategija, više sektorske i sektorske strategije, nacionalni planovi, planovi razvoja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, program Vlade HR (daljnje: Vlada), program konvergencije, nacionalni program reformi te provedbeni programi središnjih tijela državne uprave i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.”

Više sektorske strategije su nepotrebne jer u svakoj javnoj politici različitih organizacija postoji dijelovi za zajedničko djelovanje.
Pojam sektorske strategije je nepotreban, riječ je o javnoj politici.
Program konvergencije je nepotreban jer se ta zadaća mora vidjeti u javnim politikama.
Nacionalni program reformi je nepotreban jer je njegov sadržaj prisutan u javnim politikama.
Pojam program se ne bi smio koristiti. Dostatni su pojmovi javna politika, područje javne politike i projekt.

“8. Javna politika je usmjerenost djelovanja javnih tijela na ciljeve kojima se odgovara na javne potrebe ili probleme u određenom razdoblju.”
Kako kad na javnim politikama po ustavu i zakonima rade sabor i vlada? Djelovanje javnih tijela mora biti sukladno javnim politikama.
Javne politike su dugoročne jer im je svrha u demokratskoj državi ostvarivanje blagostanja i međudržavne konkurentnosti. Dakle, sužavanje sadržine odredbe na javne potrebe ili probleme i izostavljanje poboljšanja za građane je upravljački i pravno rizično.

“27. Sektorska strategija je dugoročni akt strateškog planiranja od nacionalnog značaja za oblikovanje i provedbu javne politike u određenom upravnom području.”
Nepotreban pojam. Sve što radi vlada bi trebalo biti od državnog značaja. Riječ je o javnoj politici.

“28. Strategija je dugoročni akt strateškog planiranja od nacionalnog značaja koji se izrađuje temeljem posebnog zakona ili međunarodnog akta za jedno ili više upravnih područja, a koji donosi Hrvatski sabor (u daljnjem tekstu: Sabor)”
Zakon o strateškom planiranju ne tumači odnos strategije i javne politike, u čemu su razlike. Problem je što taj zakon „obrazlaže pojmove” (određuje ih proizvoljno- dakle i nejasno), a ne prema metodi definiranja. Riječi strategija i javna politika države odnose na na društvene odnose s obimnom sadržinom pa njihovo pogrešno korištenje izaziva velike štete u upravljanju.

“30. Sustav strateškog planiranja i upravljanja razvojem je sustav koji organizacijski i informacijski objedinjava proces strateškog planiranja: pripremu, izradu, provedbu, praćenje, izvješćivanje i vrednovanje akata planiranja.”
Riječ je o metodi, ne sustavu koja mora biti objavljenja u Pravilniku o javnim politikama (ne postoji do 2022-) i odnosi se na sve institucije koji su zadužene za bilo koju fazu javne politike.
Pojmovi sustav, strateško planiranje i upravljanje razvojem iz točke 30. su nepotrebni. Autori su izostavili faze podnošenja prijedloga saboru na odluku te fazu dopune i korekcije.

Zaključak
Ono što se ne uviđa kao teškoća: nestručna segmentacija složenosti u upravljanja državom, a što je vidljivo u ustavu i zakonima u upravljanju državom i ustrojstvu javnog sektora izaziva nepotrebne troškove i gubitke zbog nedjelovanja ili suboptimalnog djelovanja više desetina milijardi kuna svake godine. Uz to tu je i nepotreban rad i rad niže kvalitete od konkurentnih standarda kvalitete te općenito propust razvoja i povećanja blagostanja.
Ustrojstvo javnog sektora počinje određivanjem svrha strategije države (samo jedne) i minimalno stotinjak javnih politika. Ako strategija i javne politike  nisu pravilno određene sukladne raspoloživom znanju i okolnostima znanosti, tehnike i tehnologije ustrojstvo JS je loše ,skupo i nekonkurentno, a životni i javni standard građana nedovoljan za humani život.